Uvala s ostacima antičke arhitekture, poprište antičke pomorske bitke.

Ime uvale svjedoči da su se preko uskog dijela kopna u ishodištu poluotoka Voščica (Bejavec) nekad prevlačili brodovi. Bitve na privezištu neobičnog su antropomofornog oblika a potječu iz 19. stoljeća, kao i kuća pored crkve. Izrazito podsjećaju na “Adamićeve svjedoke” antropomorfne karikaturalno izvedene kolobrane koji su se nalazili pred palačom Andrije Ljudevita Adamića na riječkoj Fiumari. Njih je taj poznati i u regiji sveprisutni riječki poduzetnik, prema priči koju znaju svi Riječani, dao isklesati kako bi se izrugao ljudima koji su protiv njega lažno svjedočili u jednoj sudskoj parnici.

Na blagim sjeveroistočnim padinama uvale nalaze se temelji nekog antičkog zdanja, vjerojatno vile koja je naknadno, u kasnoj antici, bila utvrđena. Također je pretpostavljena ranokršćanska i srednjevjekovna faza, s obzirom da je ovdje riječ o nekad benediktinskom posjedu. Tu je bila i crkva sv. Mavra koju spominju srednjevjekovni izvori. Ukratko, slojeviti lokalitet čeka na arheološko istraživanje i prezentaciju.

U ovom se akvatoriju kao epizoda rimskih građanskih ratova 49. godine pr. Kr. odvila vrlo složena i obrata puna pomorska bitka između Cezarovih i Pompejevih snaga. O njoj se mnogo zna zahvaljujući rimskom pjesniku Marku Aneju Lukanu i njegovom epu Pharsalia, posvećenom Cezarovom građanskom ratu. Pompejevi ljudi pod zapovjedništvom admirala Marka Oktavija, potpomognuti lokalnim histarskim i liburnskim saveznicima poznatim po svom brzom i okretnom brodovlju, među kojima su vjerojatno bili i Fertinati, preci današnjih Omišljana, koristeći pomorske vještine, ratne varke, mimikriju i podmorske zamke za plovila, porazili su brojne Cezarove trupe, unatoč pojačanjima koja su im pristigla. Dio Cezarovog pješaštva pod zapovjedništvom Gaja Antonija bio je blokiran na Krku a dio pod zapovjedništvom Salustija Krispa i Minucija Bazila pokušavao im je pomoći prebacivanjem s vinodolskog kopna na otok. Cezarova pojačanja, nevična plovidbi otvorenim morem, no vješta u forsiranju rijeka i kanala, na otok su se pokušala prebaciti trima velikim improviziranim splavima. Dvjema je splavima pomogao je nailazak plime no treća je, s kohortom Opitergina s područja današnjeg Veneta na sjeveroistoku Italije, zaglavila u vješto pripremljenoj klopci. Prema Lukanu, ratnici su se radije međusobno pobili nego li da padnu u ruke neprijatelju i budu prisiljeni boriti se protiv Cezara. Zadivljeni neprijatelji priredili su im herojske pogrebne svečanosti a tragična priča prerasla je ne samo u snažno sredstvo propagande julijevskog roda i sljedbenika Gaja Julija Cezara, već opće mjesto hrabrosti i odanosti u doba klasične antike.